Iz Uvoda
Muslimanski svijet i akademska zajednica izgubili su jednog od svojih najenergičnijih, najangažiranijih i najaktivnijih članova – Ismaila el-Farukija. Mislim da bi njemu bilo drago da se njegov život označi kao život mudžahida - borca na Allahovome Putu.
Takva oznaka bi se mogla dobrahno primijeniti na sve predane vjernike, ali se čini posebno prikladnom za nekoga ko je život proveo u borbi, od svojih ranih godina, zatim kao palestinski prognanik i, kasnije, kao islamski aktivist. Vjerovatno bi moglo biti ispravno rečeno da je on sebe vidio kao učenjaka-aktivistu u službi islama.
Njegovi palestinski korijeni, arapsko naslijeđe i islamsko vjerovanje oblikovali su od njega humanista i ispunili njegov naučni život i djelo. Pitanja identiteta, autentičnosti, akulturacije i zapadnjačkog političkog i kulturnog imperijalizma, koja su danas tako aktualna, bila su stalne teme u njegovom pisanju, mada ih je različito naslovljavao u različitim fazama svoga života.
Kako ćemo malo kasnije vidjeti, njegov rani naglasak na arapstvu kao instrumentu islama ublažen je kasnijim davanjem centralne pozicije doktrini tevhida (tevhida, Božije jedinosti) kao temelja vjere, znanja i društva. (...)
